baš sam ljuta..sjedim na jednoj polovici dupeta već dva dana i tko zna do kad će to trajati..

naime,na kontroli kod ginekologa se ispostavilo da imam kondilome..moj nalaz hpv tipizacije pokazuje tip 16 visokorizični a ja imam kondilome koje najčešće uzrokuje niskorizični tip hpv-ea.

al nisam zbog toga ljuta,ljuta sam što me to premazivanje kondiloma svaki put boli po 5 dana,kao rana od poroda.peče,ne mogu sjedit,ne mogu spavat,a o mokrenju da ne govorim.i sad tako 5 tjedana zaredom,taman se malo oporavim,a onda  "sve jovo nanovo"..

da sam imala izbora,razmislila bih o drugim metodama,jer ja bi stvarno trebala uzet bolovanje od dva mjeseca da ovo preživim..

ne mogu više sjediti na ovoj polovici dupeta,leđa me ukočiše..

stvarno su misli kao klupko vune,i to ne one nove vune,pa da ti znaš gdje je početak i kraj,da vidiš kako je ta vuna uredno namotana,da se ti tu možeš snaći..već kao vuna od isparanog starog đžempera,koja će nekom čarolijom postati šlapa..e takve su moje misli..izgužvane,uvaljane,i namotane rukom i ne liče na klupko..

nedavno sam shvatila da na neke situacije ne znam reagirat,nisam izgrađena..najradije bih ljudima rekla-hajde ti malo sjedni i popij čaj,dok ja odem u sobu i dogovorim se sama sa sobom..ne znam zašto,jel to zbog moje depresije,zbog rigoroznog katoličkog odgoja da šutim i svima popuštam,zbog moje dugogodišnje potrebe da se svima svidim,ja ne znam u kojoj situaciji se trebam naljutiti,ne znam gdje su moje granice,ne znam koliko mogu tražiti za sebe a da nisam sebična u božjim očima..znam samo da budem zbunjena,da trebam vrijeme da stavim stvari na papir,i kao da tek onda formiram svoj stav.

prije mi se to nije događalo,svima sam popuštala i živjela u jednom hologramu,stidila sam se same sebe ponekad,pravivši se da me ružni postupci ne pogađaju..nedavno sam otkrila da moja radna kolegica seli u drugi stan,i uopće mi to nije rekla.ona se počela ispričavati,a ja sam počela novu temu kao da je to normalno,kao da bi i ja tako uradila njoj,a ne bih.udaljila sam se od nje,u srcu.mislila sam da smo prijatelji.

to me je sjetilo na sve te iste situacije iz djetinjstva.kako to ljudi rješavaju-kako nekome reći-to me je povrjedilo,nisam očekivala da ćeš mi to zatajiti..nemam snage za takve stvari.

u zadnje vrijeme stalno razmišljam o jednom iskustvu.nedavno,nazad 5 ili 10 godina bila sam mlada,neudana,bez djece..imala sam predivan život ,slobodu,posao,novac,prijatelje,noćni život..i imala sam sliku o sebi kao nekom koga kolege vole,učenici me vole,intelektualac sam,idem na premijere,u tijeku sam svega..sve oko mene pričalo je priču koju sam htjela da drugi vide.ne znam da li me tko može razumjeti,al došla je ljubav ,djeca,novi posao ,nova sredina i ja sam prestala graditi tu sliku o sebi.rekla sam sebi da nije važno kako me drugi vide i šta misle o meni.al zaboravila sam jednu činjenicu.to me je usrećivalo.bila sam sretna kad bi mi došle prijateljice i divile se mom izboru knjiga,bila sam sretna kad bi saznala od nekog kako me je neki učenik pohvalio,bila sam sretna kad bih rekla u kojoj školi radim jer je bila najbolja u gradu.

i daj nek mi netko pojasni iz svog iskustva zašto nas sve teorije uče da nije normalno ako zavisimo od tuđeg mišljenja a ja sam uživala u tim malim sitnicama.gradila sam neku sliku o sebi,i kad je to prestalo više nisam znala tko sam.morala sam pasti u pravu depresiju da ponovno izronim i nisam sigurna da mi je draža sadašnja ja ili ona od mladosti..

i zašto sam počela razmišljati o prestanku mladosti kad sam rodila djecu?osjećam da starim,vidim da nemam dobro pamćenje kao nekad,nemam kičmu kao nekad,nemam noge za štikle kao nekad..e u meni se goji prava baba,zar ne?treba vremena da sve dođe na svoje mjesto..

jedna od mojih susjeda se seli..i tužna sam,stvarno iako odlazi samo par kilometara od mene

.od svih mojih susjeda ,ona je obogatila moj život.ništa to ne bi bilo čudno,da ja i ona imamo ijednu dodirnu točku.totalno smo suprotne.

ja težim postdiplomskom,a ona jedva završila srednju trogodišnju,ja obožavam čitati,ona mrzi puno slova,ja osjetim tjelesnu mučninu nakon 5 minuta španjolske sapunice,a ona prati sve,na svim kanalima,i stvarno se uznemiri što nekog nisu još našli..nekog tipa iz serije na novoj..meni cvijeće ne uspjeva,ona krade iz mojih saksija i njoj raste ko ludo.ja imam 35 a ona 24.njene granice življenja su prostor za život od nekoliko kvadratnih metara i jedino što ju zanima je kuhanje,čišćenje,cvijeće i sapunice..

dosta je odlučna,muž joj je podložan,sluša ju dok govori i to mi je bilo super dok nisam zapazila da strusi lozu ko vodu.i to lozu za koju mi je tata rekao da je baš jaka i da ju koristim samo za masiranje..

od svih susjeda čula sam da ju komentiraju kao ženu koja je malo priglupa..i od svih njih ona mi je najviše dala..naučila me kako da njegujem cvijeće,kako skuhati nova jela,kako sjesti uz kavu i bukvalno samo gledati u djecu,bez razgovora,bez uplitanja,bez ogovaranja i prosipanja pameti.

cijeli stan mi je procvjetao,otkrila sam da volim jednu vrstu puzavca koji se zove ,onako u narodu-prkos.nesvjesno me privlači među svim cvjetovima.

ne želi polagati vozački,što mi je nezamislivo,ona uživa u svom malom svijetu sa kćerkom i mužem,daleko od rodbine i bilo koga svoga.

ona kaže da sam ja njoj puno dala,opremu za bebu,razna pomagala za koja ona nije ni znala da postoje,a  ja joj ne znam kako reći da je ona meni dala puno više..dala mi je volju za nove stvari i pustila me da zavirim u predivne stvari koje postoje na svijetu.

zahvaljujem bogu za nove ljude u mom životu.jer čudni su puti gospodnji..

moram vam priznati da me nešto kopka..što je to bioenergija..čitam ja čitam,ali sve mi vuče na magiju,na čarobnjaštvo..a opet spominje se padre pio koji je i sam liječio polaganjem ruku..i proglašen svetcem.ne znam nikoga tko je prošao taj tretman.strah me boga,strah me grijeha,jer ako to jeste grijeh,povrijediću boga  a bez boga ne bih mogla živjeti.a bez tijela mogu,svakako sam prah i u prah ću se pretvoriti..što da radim..

da nazovem balića..

čudan je ovo svijet..čudan je ovo život..i svi su naši životi čudesni..svaki život piše romane..

odmotalo mi se klupko u glavi..moja depresija od božića je napredovala i kao rezultat sam dobila ginekološku dijagnozu.i liječim se ja,al stalno umor u tijelu,bolovi u mišićima,noge od vune,hladnoća,trnci i napetost u vratu,ramenima..opća slabost kad sam u gradu,kad trebam dugo hodati,kada sam sama...ali ništa ja ne kužim,svi doktori kažu,nije to od hpv-ea..

živim ja tako u uvjerenju da sam raskrstila sa napadima panike i slučajno počnem čitati linden metodu,to je knjiga o čovjeku koji je 25 godina živio u strahu,bolovao od aneksioznosti i opisuje svoj način borbe i pobjedu nad strahovima.

i klupko se odmota..u djeliću sekunde prepoznam anksioznost i to neku  novu opću anksioznost..moji napadi panike su prestali ali se pojavio nekakav umor i slabost kad sam daleko od auta,kad sam u gužvi,u gradu,kad trebam u vrtić na razgovor..kako sam bila sretna,dok sam čitala osjećala sam da piše moj život.nitko na svijetu nije bio tako sretan dok čita tu knjigu.u jednom trenu sam skužila kako je taj strah prepreden,osvjestiš ga u jednom obliku,a on se pojavi u drugom..i vjerujte mi,kad sam skužila da je to samo anksioznost i ništa više..to je bio trenutak prosvjetljenja..kako sam prigrlila tu svoju anksioznost,kao poderan šav na postavi kaputa,tu je al ništa ne smeta,niko ne umire od toga..i nakon tog trenutka ja po lindenovim pravilima radim na sebi.uglavnom,tjelesna vježba,šetnja,ne pričati o svojim bolestima nego preusmjeriti pažnju na nešto drugo,ponašati se kao da je to daleko iza nas..vježbati disanje..već prakticiram nakratko zaustavit disanje i odmah mi bude toplije,stvarno djeluje.još da nađem dvd o tai chi i počinjem sa vježbama..zahvaljujem bogu što mi je poslao taj trenutak prosvjetljenja jer opet živim na laganim nožicama,mogu otići u šetnju sa djecom a prije 20 dana sam išla na plažu sa takvim glavoboljama..sa bolovima u nogama,leđima,vratu .čak imam i ekcem oko nosa,za koji linden kaže da je primjetio da je vrlo čest kod anksioznih ljudi.i ako osjetim neku tjelesnu senzaciju kažem sebi,to je samo osjećaj,ubrzo će proći,zanemari ga i tako i bude.zahvaljujem bogu što postoji internet,jer neznanje u mom slučaju bi me dovelo do ludila..samu bih sebe proglasila ludom..kako je lijep običan život,stvarno je lijep za živjeti..nadam se da će se bar netko prepoznati u mojim riječima i potražiti linden metodu.ima na netu na hrvatskom jeziku.ja nemam vremena da je detaljno prepričam jer uživam u novonastalom miru,ali uraditi ću i to,kad more bude tako ledeno..

prije par godina vidjela sam čovjeka u dvadesetim,zgodan,lijep,nasmijan i u isto vrijeme jako izmučen,vidjelo se na njemu da je bolestan.izlazio je iz crkve i nekome je odgovorio-ma kakvo tijelo,tijelo nije bitno,bitno je da je duša jaka..pretpostavljam da je to bio odgovor na pitanje kako si?

sad sam se toga sjetila jer da bi tijelo bilo dobro,treba ti jaka duša,jaka vjera,jaka psiha i svašta nešto da bi odveli tijelo kod doktora.pogotovo kada čovjek ide pod nož..

tako ja uživam u svom zdravlju,jačam svoj imunitet,odnesem nalaz svojoj doktorici u dom zdravlja i ona izrazi svoju sumnju..sumnju u točan nalaz kolposkopije..onda stiže nalaz hpv tipizacije i stvarno imam taj strašni visokorizični tip hpv-ea..sav moj trud uložen u jakost mog tijela sruši se za tren,jačala sam tijelo,a slaba duša,vjera.i sad ne znam odakle da počnem,gdje da nastavim,jer pored te bolesti ja imam život.imam djecu koja traže svoje,imam obveze,kuhanje,pranje ..imam ljude koji se ne smiju sekirati..jedina osoba koja mi uvijek pomogne je trudna i ne želim je opterećivati..

a ja bih najradije nestala.želim svoj život nazad.želim mir.odoh naći stari zavjet.kako ću jačati tijelo,kako ću jačati vjeru..treba mi hagioterapija,treba mi fitnes,treba mi zdrava hrana..a ja jedva skuham sebi čaj,jer sam preumorna od kuhanja,pranja,peglanja..proći će sve,pa i ovo proći mora..

ne znam da li je ovo početak ili kraj.ništa mi nije jasno.išla sam na pregled u zagreb,i od stresa dobila menstruaciju baš noć prije samog zahvata.i onda sam ostala tjedan dana u zagrebu i uživala..(povremeno plakala u vc-eu od straha,razmišljala po cjele noći o tom svemu što me čeka i čitala psalme iz biblije)i nekako se dovukla na pregled.cjelo jutro prije pregleda sam plakala jer je jedno malo biće neoprezno prelazilo cestu i udarilo ga auto..bila sam u takvom stanju da su me mogli reckati,ja ništa ne bih osjetila.

uglavnom,pregled pokazao da sam čista ko suza!!!taj cin 3 od prije mjesec dana je čudom nestao.potrebe za reckanjem nije bilo.došlo mi da skačem u zrak od veselja nakon 2 sata,kad mi je to sjelo negdje u glavi.doktorica mi je pojasnila neke stvari,kod cina 3 i hpv,uvijek moramo dokazati hpv,jer u njenoj praksi cin 3 više puta bude od neke bakterije uzrokovan.čim sam popila antibiotik,on je povukao upalu.isto sam blažičko-samo se pitam-pa ljudi moji ,kako je to mooguće..

odmah da kažem,kolposkopija ,tj.pregled mikroskopom nije bolan.stvarno nije bolan.samo pričajte gluposti tih par minuta i proleti bez problema.ne moraš biti miran,svakako si u takvom položaju da si naslonjen i ležiš(ja sam se bojala šta ako se mrdam i ne mognem izdržati sve to..)al taj mikroskop je kao mala olovka..

najvažnije od svega je izjava od doktorice sa 40 god radnog staža-"najvažnije,ne smiješ se bojati ničega,hpv i strah se vole..to sam zaključila u radu,što su žene uplašenije to je jači cin.."

pa ja sam mu bila idealan domaćin,al sam ga istjerala,il barem satjerala u kut.

i još nešto,kako mi je ojačao imunitet,ojačalo mi tjelo,prestali bolovi u koljenima i tako ja sa svojom vjerom u moje tijelo bila u plodinama,bila u garden mollu,kupila preslatke sandale i nigdje ni traga anksioznosti..

ništa mi nije jasno,samo bilježim činjenice.za dva tjedna ponavljam nalaze da vidimo jel sve ok.i čak se upitam,bože,jel doktorica dobro vidjela,da nije nešto predvidjela..al onda shvatim da se to strah igra sa mnom pa kažem-odstupi i malo se stresem i stvarno strah nestane.predivan je život bez straha.i sve se ovo dogodilo zahvaljujujući bogu.ništa transurfing,ništa pozitivno mišljenje,ništa nova zemlja i ostale gluposti.kad zagusti pomaže samo Bog.vjerujte mi i ne tražite dalje,ne gubite vrijeme..

ne govori Bogu kako je velika tvoja oluja...govori oluji kako je velik tvoj Bog..

amen.

kad se boriš za svoje zdravlje možeš biti lud i nitko ti neće zamjeriti.ili oguglaš na ostale..tako ja sad čitam transurfing i pišem blog,dok moj mali sin popravlja kućni telefon.već je jedan sredio,tako da smo ovaj kupili u lidlu za 30-ak kuna,al izgleda da neće ni ovaj dugo.

uglavnom,moram sve čitatelje nešto zamoliti.transforming je teorija po kojoj su stvari jednostavne.svojim strahom i zabrinutošću  ,uopće razmišljanjem ,mi toj jednostvarnoj stvari dajemo svoju životnu energiju i ona ojača,njiše se poput klatna a mi bivamo sve slabiji pa nam ta jednostavna stvar izgleda sve strašnije.kad vi meni pišete riječi podrške,njišete moje klatno i vi ostajete bez dijela svoje životne energije a ja počinjem razmišljati ovako;pa to je strašno,jadna ja,itd.da bi to prekinuli,po transurfingu treba zamisliti mene ili nekog komu želite dobro kako se odmara,kako je zdrav,uživa u nečemu što voli..tako me prebacujete na pozitivne frekvencije.ili treba reci nešto smiješno,poslati mi neki vic.tako stvari ostaju jednostavne.

morate mi isprobati jednu teoriju iz transforminga.kad se netko loše osjeća pored vas,kad se ljuti ili ronca,morate zamisliti tu osobu kako radi nešto što voli,nasmijanu i veselu,zadovoljnu i tako joj dajete jedan mali dio svoje energije i ta osoba će se umiriti.ništa joj neće biti jasno,al po transurfingu,trebalo bi djelovati.i ja ću isprobati.

odoh sad zvati muža da ponese još jedan telefon iz lidla..

jutros sam baš popizdila.,inače izbjegavam svoj papa test jer samo blejim u cin 3 i tražim objašnjenja na netu,al jutros primjetim kako na samom dnu  papa testa se nalazi kemijskom olovkom tako očito prepravljan datum.i ne mogu vjerovati kako je ovo moguće?živim 20 km od grada u kojem nalaz ide na obradu u opću bolnicu,djelatnost za citologijiu.pazite sad put mog nalaza:

25.5.uzet bris

2.6.primljen na obradu

18.6.odgovoren(to je datum napisan olovkom i prepravljan,čak različitom kemijskom)

29.6.nalaz stigao kod ginekologice i ja sam obavještena iste sekunde(to znam jer sam ih zvala i dosađivala svaki dan)

kad radiš privatno papu,bude gotov za tjedan dana.ako papa nije dobar,kažu da te obavjeste za 2 tjedna.nikako ne mogu skužiti šta su prepravljali na mom nalazu,i koji je to datum mogao biti,al sve je ovo suludo.pa šta da mi je pisalo carcinom in situ,mogla bih na onom svijetu čitati nalaz.možda bi došao prije na drugi svijet..pa šta taj ministar radi,štedi uputnice..zašto ovaj problem nije riješen,zašto se ne zaobiđu poštari,da je 18.6.na moj mejl stigao nalaz ne bih ja liječila nepostojeću upalu mokračnih kanala,već bi već bila na kolposkopiji..

još nešto,kad se naručuješ kod sestre na preglede,kolposkopiju i drugo,pita te kod kojeg doktora želiš.već godinama se zna da su neki doktori nježniji,neki grublji.sama sam se uvjerila u to.sve žene hoće kod dobrih i tako čekaš dodatno,jer nema termina.a termini kod ovih kako žene kažu "mesara"ostaju prazni.svi dobijaju istu plaću.užasno,nadam se da sam neupućena i da su ovo samo moja naklapanja.ja nastavljam svoj put kod privatnih ginekologa i mogu samo reći-sirotinjo i bogu si teška..

danas mi je bio dobar dan.valjda su svi ovi pripravci za imunitet počeli djelovati.tek sad ja kužim da umor i mantanje,propadanje koljena nije normalno stanje čovjeka .ljudi se u principu mogu osjećati umorno,ali ako to traje cijelo godišnje doba i čini vam se da ste nekako providni,nezaštićeni,e to je znak da nešto nije uredu sa organizmom.stalno se osjećam slabo i tek sad shvatam da mi je organizam iscrpljen hpv-om stano slao znakove al ja ih nisam kužila.svi su mi govorili,to je umor,proći će to kad malo djeca odrastu..al malo pomalo bilo je sve gore.a kome da se žalim i da kukam kad me je sramota kukati...nije to da te boli zub,ako te boli zub odeš zubaru i znaš što te boli.

hpv virus je vrlo podmukao.radiš papa testove koji uopće nisu pouzdani  i vjeruješ u taj povoljni rezultat a za to vrijeme taj virus te pojede.taj uzorak za papu ne mora biti ni blizu područja gdje se nalazi tkivo zaraženo virusom.i ne vjerujem u podatak da 80 posto žena ima hpv.mislim da ga ima svaka žena,samo kod većine nije aktivan.taj virus se prenosi dodirom i mogu ga imati i male djevojčice.stalno razmišljam da li je moja djevojčica zaražena..mislim da ću je voditi na cjepljenje protiv hpv-a.ozbiljno o tom razmišljam iako znam da je većina ljudi koja je bolje u to upućena protiv cjepljenja.

pijem noni već 5 dana i prestao je bol u koljenima,prestao je umor,kao da mi je moja životna energija ojačala.gorak je,užasno je gorak čak i meni ,a inače mi nije problem jesti kamenje ako treba,samo nek mi netko kaže da je zdravo.pijem lactobil i to po dvije dnevno da što prije djeluju.pijem centravit jer sam do sada jela voće,al sam zaključila da u voću iz mog dućana fale vitamini.u ponedjeljak ću dobiti homeopatski pripravak jer danas u podne nisam mogla otići po njega.

i pijem lgg,sokove od voća,razmišljam  o beta glukenu ili aloa veri ..i bog zna kako ljudski organizam preradi sve te pripravke..i najbitnije pazim da nema straha,čitam transurfing i ne dam svoju energiju klatnu..sutra je novi dan

ovo će biti blog sa toliko bolesti..a šta da radim..moram nekome pričati jer mi je to samoutjeha.moja samopomoć.uglavnom,vjerovali ili ne,redovite kontrole i pape uvjek uredni,na pregledu sve ok.na papi koji stiže mjesec dana poslije pregleda- cin 3 i hpv.i još neke stvari koje ne znam ni što znače.trka kod doktorice i ona sva u čudu kaže,ne znam kako to,na pregledu je sve bilo ok.inače je vrlo temeljita i gledala me dosta dugo.sad imam uputnicu za kolposkopiju i biopsiju koju sam odlučila napraviti u poliklinici harni.jednom sam bila na pregledu i moram ih pohvaliti.stvarno su spremni prihvatiti moj strah koji ovaj put ne nosim sa sobom.isprobavam tehniku klatna iz transurfinga,stvari su strašne ako im dajemo energiju kroz naš strah,zabrinutost..tako se klatno njiše i taj naš strah povećava energiju klatna,a mi bivamo sve više uplašeni i slabi jer smo svu našu energiju predali klatnu.tako jednostavne stvari postaju strava i užas.

umjesto da sad paničim hoću li preživjet,ili imam li rak..,ja lijepo nazovem polikliniku i raspitam se za postupak.uglavnom,pitam ja boli li to i hoću li ja to preživjeti a sestra se smije i kaže da imaju način anesteziranja koji ništa ne boli.sve traje par minuta,super,već sam se dogovorila za termin slijedeću srijedu al samo kolposkopija..usput mogu i do zoološkog i u šoping jer će muž imati slobodan dan.obožavam onaj dio iznad zoološkog,tako je miran baš po mom ukusu a ima toliko vode i zelenila.a da vam ne pričam kako sam prošli put mantala od straha u zoo  vrtu jer sam mislila da se neću nikad izvući iz njega.stalno sam gledala kako mogu najbrže do auta a nisam mogla djeci kvariti dan i odvesti ih doma

na njihovoj stranici pročitam o vagi c ,o oralnom probiotiku,pa noni soku..uglavnom sve sam to smućkala u sebe i sad ne znam jel me boli od svega toga stomak ili šta već..a ja sam cjelo vrijeme mislila da imam upalu mokračnih kanala..i još nešto bitno za nas polulude ljude,otvore prozore u harniju pa imamo dovoljno svježeg zraka..sad razmišljam o liječenju hpv bioenergijom..

danas je za mene poseban dan.pogledala sam strahu u oči i sjela za volan.za neupućene,iz meni neznanih razloga počela sam osjećati strah za sebe i djecu dok vozim.oni stalno nešto traže u vožnji,plaču,vrište,i moram se vrtiti,dodavati im igračke jer su čvrsto i pravilno vezani u sjedalicama i to me umaralo do te mjere da sam prestala voziti..tako se pojavio strah od vožnje.sad ću vam reći nešto najčudnije:obožavam se voziti...obožavam..položila sam čim sam napunila 20 godina,valjda je mojim roditeljima punoljetnost onda kad počneš dobijati plaću..vozala sam tatinog renola 4 i obožavam taj auto..kad je tata išao kupit auto bila sam mala i govorila:tata,nemoj samo onaj auto koji nema guzicu,taj mi je baš ružan..a tata kupio baš taj,nekako se cijena poklopila sa kreditom koji je uzeo.taj renol 4 je mene i moje prijateljice odvezao na kraj svijeta.na koncerte,na randese u mala sela tako da nitko ne bi znao s kim izlazimo..kao mi smo neke važne face bile,a jedva našle momke,i to na guzove(to u mom rodnom kraju znači"našli oni nas").ukratko,uzmem ja kredit za auto i što ću kupit,opet renola.al ovaj put sa guzicom,tamnoplavi sjajni renault clio,par godina star al predivan.sa njim sam išla čak i na more.što sam ja obo žavala taj auto a sad se pitam kako ja nemam nijednu sliku sa tim autom.koji je to divan osjećaj bio,slušati muziku u svom autu koji miriše na cigarete,stare knjige koje sam stalno kupila iz knjižnice i parfeme..u to doba mog života učenici su me znali pitat u prolazu:profesorice,jel to laigt blue od d.gabanne..obožavala sam parfeme a sad kad ih mogu kupit na litre samo prođem kraj njih na polici.šta se to dogodi sa čovjekom?kao da jedan dio mozga zamre i nestanu sve te stvari koje volimo raditi..pojave se strahovi od nečega bezimenog i onda kad jedan dan totalno popizdimo i odvažimo se reći-dosta je bilo.!!svima moramo reći,i strahu,i ljudima i djeci i prijateljima,dosta je bilo.sad se moram posvetiti sebi.i počnemo istraživati,čitati o strahu,o samopouzdanju,o stvarima koje vesele..čeprkamo po knjigama samopomoći,isprobavamo razne tehnike i napokon skužimo ono što većina ljudi već zna,moramo se suočiti.suočim se sa strahom od supermarketa i sjetim se kako obožavam šoping,suočim se sa zubarom i skužim da je divno imati bijele zube,suočim se sa frizerkom i sad imam super frizuru i uživam u sebi..znači suočiš se sa strahom ,preživiš i onda uživaš.danas sam uživala u vožnji i kažem vam,živim dan po dan,neću razmišljat koliko ću hrabra biti sutra..a baš me i ne briga,ja sam sama sebi super.

već par dana listam knjigu od poznatog travara sadikovića.i čudom se čudim jer svi poznati savjeti o liječenju čajevima su unutra.kao da su svi generacijama zavirivali u tu knjigu.to bi bilo logično ali nemoguće.moja baka koja većinu tih savjeta primjenjuje u svom dugom životu(85 godina ima)nikad nije naučila čitati.u djetinjstvu je čuvala stoku i radila ko crnac,mlada se udala za djeda jer joj se sviđalo kako on vozi bicikl dok mu se drugi rugaju(to je u selu bilo poput vještice na metli,ljudi su se čudili i krstili..i čekali kad će past..)i opet rad,odgoj djece,kuhanje,čišćenje i dan danas pješice ide u crkvu i natrag.i dan danas voli raditi.nikad nije bilo vremena za učenje.a mnogi su pokušavali,čak sam je i ja učila slova ali nikad nije naučila složit ta slova u riječ.sjećam se kako je to njoj izgledalo kao nešto važno i sveto,kao neka tajna koja nije svakom dostupna..žao mi je što je tako ostalo,stalno sam zapitkivala mamu-pa zašto niste baku naučili čitati..i onda je došlo najgore,mrena joj je uništila vid i zbog nekih komplikacija i neuspjelih operacija sad više nema priliku za učenje.mislim da ipak želja postoji.koliko god stari tijelo,duh ne stari..jadan je čovjek kome duh ostari prije tijela.

moja baka još ima kosu do guzica,kao kad je bila mlada,još veže pletenice koje nitko ne vidi ispod marame,još miriše na lavandu i ima osmijeh za svakoga.

i ne mojte misliti da ona ne zna što je strah.jedan od najgorih,strah od smrti.osjetim ga ponekad u njenom glasu iako nas djeli 500 km.i nešto bih joj rekla,da joj olakšam i onda shvatim kako je ona jaka žena,bila i ostala.nikad nije dala strahu blizu..kao da je i tijelo i dušu držala u nekom svom zenu.znači taj strah nikako nas ne napušta u ovozemaljskom životu.pa neće me valjda pratiti i na nebo?

jelena veljača,jelena veljača..nekako nenamjerno,ta mi je ženska išla na živce u onoj seriji ljubav u zaleđu.znam da joj je takva uloga bila,al mi smo nekako svi odrasli uz pojam o dobrom i lošem.trebamo uvijek težiti dobrom a loše osuđivati..koji je to osjećaj kad se granice između dobrog i lošeg izgube,nestanu..jer i ne postoje.koja je to zbunjenost u životu,jer to nas nisu učili.

i dobro ženska kaže-mame su nam lagale..i tako čitam sinoć prvi put njenu kolumnu i to post o vožnji avionom i oduševim se.ne znam kako al skužim da smo na istoj frekvenciji i imamo isti problem-anksioznost.i kužimo šta je to što je njen okidač-usamljenost.zaključile smo isto,ona šopingholičarka,ženska sa špice,jednom rječju moderna ženska i ja,majka,kućanica i osoba koja je uvijek stavljala sve druge prije sebe,osoba koja nije imala svoje mišljenje,osoba koja se tek formira u 35-oj.te dvije osobe,ona i ja smo skužila da anksioznost,tj.strahovi od svega,od vanjskog svijeta počinju onda kad se osjećamo nevoljeno.i to je istina.moji roditelji su me tako odgajali da sam ja odrasla u jednu divnu i pristojnu osobu,al pamtim trenutke u kojima nisam osjećala njihovu ljubav.možda nismo svi takvi,možda smo ona i ja preosjetljive..jel vjerujete da sam njen let proživjela u sebi kao svoj,jer i ja tako kontroliram let,i meni dođe da zaurlam na stjuardesu,na prodavačicu u prepunom konzumu,na medicinsku sestru kad vadim krv..a one mi samo žele pomoći i hvala im.

i veliko hvala jeleni i oprosti što sam imala ružno mišljenje o tebi bez razloga,to su moji repovi iz djetinjstva..

još jedna teza o strahovima,kad se moj najdraži (u tuđem nekom postu sam čitala kako neki tip svoju dragu zove najdraža i tako mi se to svidjelo i lako je voljeti takvog muškarca,uz uvijet da nije nasilnik,ili posesivac,ili..itd i tako ću ja svog muža zvati najdraži a neću mu to nikad reći..on naime misli kako ja ovdje kuckam o njemu,o njegovim manama..jer kad sam bila u depresiji za sve svoje probleme sam njega krivila..on me je suočavao sa stvarnošću a ja sam ga napadala znajući da mi je život bio nesnošljiv jer nisam mogla pobjediti strahove od zubara,od dijabetesa,od mantanja,od otvorenog prostora..a na kraju on mi je pomagao kako je umio..moj najdraži )i ja posvađamo i dopustimo da ta svađa ode predaleko,a ja moram napraviti neki važan događaj(otići na roditeljski u vrtić ,vjerovali ili ne)onda u autu dopk putujemo na taj događaj ja kažem brzo se moramo pomiriti ili ću opet šiznuti a onda ti nema seksa..i onda se on nadoveže nekim svojim šalama jer je jako humorističan i tako sve bude dobro.mi paničari moramo imati svoj unutarnji mir jer mi za boga miloga,kontroliramo let..ma daj pročitajte taj post pa ćete shvatit da je nama paničarima,obična stvar prestrašna,a strašne stvari poput dijabetesa,neizlječive bolesti sitnica..jelena,pozdrav!

obožavam mirne dane,obične dane u kojima mogu uživati u sitnicama,u smijehu,u suncu ,u moru,u ljetu,u smiješnim riječima moga sina..mislim da bi trebalo nešto urediti da svaka žena ima sina..ne znam zašto ali ta različitost između spolova mi je tako fascinantna..sa dvije godine se tako razumjemo ja i moj sin da je to neka čudna dimenzija,ne mogu to još uvijek riječima kazati.uopće ne priča,valjda je to malo genetika al ima osmjehe tako tople da je to nevjerojatno,umiljat je i kao da već zna kako pokoriti svijet oko sebe sa najljepšim oružjem na svijetu-osmijehom.a kad se zastidi i sakrije pogled sve susjede trče po kinder jaja u dućan.

on komunicira sa ljudima koje mi ne primjećujemo,prolaznicima,prodavačica na placu mu pravi naušnice od trešanja,bake i djedovi su mu prave mušterije,malo im se nasmije,pa se stidi,pa im kaže pa pa..pa mi treba tri sata dok se on sa svima ispriča na svom jeziku..jednom mi je mama rekla,vidjet ćeš kako će ti biti drago kad ga rodiš..a ja sam se zgražala,kakve veze ima jel muško ili žensko..i nema,bitno je da je živo i zdravo..al stvarno čujem od puno majki da muška djeca puno više kanaliraju ljubav prema svijetu..moja djevojčica uči od svog brata kako pokazati ljubav jer to njoj malo slabije ide..nije sklona maženju..tako je od rođenja..ovo će bit čudno majkama koje imaju djevojčice..i meni je bilo..

baš sam neka,slabo pišem o strahu a to mi je bila zadaća.moram poraditi na tome,već imam sve bilješke,al život mi je ponovo podario mir i tako uživam u tim danima u ovoj dolini suza..nekad te suze budu i radosnice..hvala bogu

sanjam noćas divan san.udata sam za nekog stipu,mirnog i malog čovjeka,koji sam kreči svoje zidove i dolazi po mene.to je baš takav čovjek za kojeg mislim da je pravi čovjek za mene.mislim da ga zaslužujem i stalno osjećam taj nesrazmjer između mog muža i tog stipe.nikad nisam upoznala takvog čovjeka i mislim da on i ne postoji.i pomalo sam ljuta što ne postoji i što nismo zajedno.eto tako jedan san utječe na mene.i onda odem u crkvu i skužim da sam ja samo nezadovoljna.kao i svi,stalno mislim da zaslužujem više i ne cjenim ono što imam.a imam dobrog muža.pomalo nervoznog,pomalo senilnog,uvijek željnog seksa,imam muža koji se trudi..a ja sanjam nekog supermena koji ne postoji..čak sam počela vagati ljubav između nas.

danas smo vodili djecu na plažu i našli se usred nekog partija.na stotine tinejđžera pijanih i drogiranih slušaju glazbu od koje bi na golom otoku zatvorenici propjevali,užas jedan od milion decibela..kako će moja djeca preživjeti u ovom svijetu..kako ću ja preživjeti njihovo odrastanje..hoću li prolupat od brige..

večeras razmišljam kako sam se našla u depresiji.stvarno sam bila u depresiji cjelu ovu zimu i tek kad sam zaglibila počela sam se koprcati i ne znam kako sam se izvukla.bog me izvukao,nisam se pretjerano molila,samo sam bila u nekom užasnom stanju,mješavini straha,nezadovoljstva,umora,nespavanja,monotonije,užas jedan.svaki put bih gotovo počela plakati kad od svega toga nisam mogla normalno komunicirati sa djecom,kad ne bih mogla ući u dućan od napada panike,kad nisam mogla otići do prijateljice jer bi ona zaključala vanjska vrata a ja bih se osjećala nelagodno..kao zarobljena.pošla sam nekim putem,tražila spas preko interneta i ljudi su mi pomagali.slagale su se puzle i sad je sve to iza mene.prihvatila sam neke stvari,izborila se za neke a nešto je došlo i spontano.naučila sam živjeti sa napadima panike,naučila sam ljude gledat u oči,naučila sam održati se a osjećati strah.jednom sam čavrljala sa jednom mamom(u mene sve jednom,jedna..)i rekla mi je da ima sina od 17 godina i da je nakon poroda pala u takvu depresiju da joj je trebalo 17 godina da skupi hrabrost i ponovo zatrudni.sad ima malu bebicu.ja sam onako naivno rekla,ma i mene uhvati al ja prošetam,odem u šoping..a ona se nasmijala i rekla,ništa ti to ne pomaže vjeruj mi,ne znaš ti što je to.sada vidim da je bila u pravu.u depresiji glava zna što bi trebalo,al volje nema,kao da su noge u živom pjesku i tonu sve dublje.užas jedan.sto puta promjenim mišljenje o nekoj gluposti,strašno neodlučna,i počnem plakati na sliku djeteta sa daunovim sindromom,na svaku tužnu pjesmu.i sve to proživljavaš a ne smiješ nikom reći jer bi odmah zaključili da si luda.jedino moj muž bi išao kraj mene cijelo vrijeme,iako nije shvaćao što mi se događa,nije puno pričao al stvarno je bio uz mene.maltretirala sam ga do te mjere da čim bi on nešto dogovorio za sebe,mene bi odjednom sve zabolilo ..al pametan je on,nije se ni on dao.i najčudnije od svega je to što ja obožavam život.obožavam i stvarno sam vesela,nasmijana i vedra osoba.i kako se to dogodi,da se sve okrene naopako nek mi netko objasni.što je danas drugačije da mogu ući u svaki supermarket,da sama idem sa veseljem kod stomatologa,a jučer nisam mogla ni do frizerke?da ja na sebi primjećujem koliko sam mirnija i koliko imam više strpljenja za njih.i da ,vodila sam curicu da probuši uši.baš sam ponosna na sebe.te stvari su bile nezamislive u mom životu cjelu ovu zimu.ne ponovilo se..

čitam neki dan u novinama kako je nekoliko ljudi u znak prosvjeda protiv homeopatije na nekom trgu pred upaljenim kamerama strusilo nekoliko bočica homeopatskih granula i ništa im se nije dogodilo.ne znam što su htjeli da im se dogodi,jer homeopatija dovodi organizam u prirodno stanje ravnoteže pa organizam dobija svoj imunitet.tako ja to shvaćam.moja curica je dobila alergiju na puževe,jedno ljeto ih je toliko maltretirala da sam poludila od tih puževa.puna kuća puževa..i kreme,tablete,doktori sve gore i gore.od crvenila,točkica do stvaranja neke kore na rukama,užasno.naručim se kod pedijartice koja privatno liječi homeopatskim pripravcima.saznam da neka djeca u životu nisu popila niti jedan antibiotik zahvaljujući homeopatiji.i vjerovali ili ne,u roku od 3 dana zahvaljujući nekim granulama koje se tope u vodi alergija je nestala.i naručimo se za intervju na kojem smo razgovarali o mojoj curici,o njenim željama,postupcima,bolestima i naravno strahovima.napravi nama pedijatrica jedan pripravak specijalno za moju curicu,da je riješi njene tjeskobe i uravnoteži ju,pa će se samim tim i organizam bolje braniti od silnih upala i alergija.tjeskoba???prvo sam joj povjerovala jer boji se bubnjeva,glasne muzike,plače kad je pjesma tužna(zeko i potočić) al onda na internetu čitam kako djeca tako mjenjaju svoju ličnost.od hiperaktivne,glasne i energične dolaze u neku normalu i postaju mirna,tiha ,poslušna.i odustala iste sekunde..bez obzira šta ja s njom imam dosta problema jer je svoja i zna što hoće,ne želim da se mjenja.ne želim da pristaje na kompromise više nego što je to potrebno,ne želim je oblikovati jer je stvarno posebna.da li konvencionalna medicina utječe na našu ličnost? i da li mi to uopće možemo znati?

moram ići,kilometre zubnog konca imam po podu.šta toj djeci neće past na pamet..

naslov je bitan.napisala sam neki dan super post al zaboravila naslov.nisam baš zaboravila ,ostavila za kraj i na kraju pritisnem objavi blog na naslovnoj strani a blog nestao.nisam ja to odmah skužila,nego htjedoh pročitat komentare jer me zanimalo tuđe mišljenje o tome kako umirujete tijelo i duh.pronašla sam super čaj od valeriane u biljnoj ljekarni i smiri mi tijelo,želudac vrati na mjesto,umiri srce a onda ja lako vladam svojim mislima jer nema onih uzbuna koje vrište mozgu da smo u opasnosti i totalnoj vlasti njegovog visočanstva straha.i stvarno je super život bez straha.moja parola je "opusti se kako znaš i umiješ;i to danas".probala sam sve knjige opuštanja,samopomoći,sporta,vježbe,seksa ali to nije to.ovaj čaj me nekako poravna,tako ja to osjetim,i koristim ga samo za ekstremne situacije.on je moj saveznik u borbi protiv  straha.pomaže mi da ja pomognem sama sebi.kao da me vrati u moje tijelo i ja sam svjesna da je sve pod mojom kontrolom.osjetim strah,ali djelujem.ne bježim.tako je bilo dok sam bila netko drugi,netko tko se nije znao zaštiti,netko tko se nije snašao,pa se previše bojao i brinuo i na kraju postao ja.početak je stvarno bitan.prisjećam se svog početka kad sam sebi dozvoljavala ludost i mladost,suze i smijeh al valjda sam morala odjednom odrasti i zabranila sam sebi sve.to je dovelo do toga da sam postaka kao štap,nisam se mogla opustiti,jedino sam mogla puknuti.nekako nije došlo do toga,i sve je opet dobro.spokojno.

nisam otišla nigdje,jedino možda s pameti ali to svakako ne bih ni znala...jel znate da ljudi koji obole od šizofrenije nisu svjesni da su bolesni?oni i dalje primljene informacije obrađuju al ta informacija dolazi u um posve iskrivljena.oni odgovaraju nešto posve drugo od onog što ih pitate.ubjeđeni su da je sve ok samo imaju strah od okoline koja ih želi uništiti.strah je okosnica svega,strah da ne polude,strah da ih drugi žele ubiti,strah da će o njima šaptati po hodnicima..strah..onda se ja pitam kakva je to bolest koja te tjera da se bojiš i radiš ružne stvari da bi se obranio?zašto to nije neka bolest čiji su simptomi da radiš dobre stvari,da si toliko lud da svima pomažeš,vidiš samo dobro?ima i takvih ljudi,takva sam ja bila nekad a sad samo živim.i puštam druge da žive.i sad mi ponekad dođe da uljepšam nekom dan,al se sjetim kume koja mi je rekla"al ne moraš ti to meni donosit,stvarno ne moraš"i tad sam skužila da sam nesvjesno mislila da ću joj poklonit bombonjeru da bi me voljela,da bi joj bila prijateljica..kako su bitni ti trenutci kad se osvjestiš na trenutak.kao da skineš paučinu sa neke stare stvari i ona bljesne u pravom sjaju.

i da,pratila sam brzinski mojblog al sam bila kod svoje obitelji pa sam pravo uživala.i otišla kod zubara,al imam i jednu tajnu o njoj uskoro.čak sam bila i kod frizera..i rekla sam NE knjigama samopomoći.kad mi nisu pomogle 35 godina,neće ni danas.stalno me uče kako trebam živjeti,al ne razumiju problem.život prolazi a ja stalno pokušavam živjeti kao netko drugi,pametniji,ljepši,sretniji..jer mislim da je njihov život ljepši.!!!to sam sad skužila.cjeli život mislim da će mi život proletit a neko drugi će ga bolje proživjeti.ovo proglašavam najzbrčkanijim blogom u kratkoj povijesti mojih postova.

upravo sjedam za računar i pokušavam filtrirat svoj život na papir da dobijem neku esenciju,kad netko zvoni.otvorim,kad tamo dvije mlade žene i dijete od 6 godina.i dok one zbunjene mojim odgovorima na njihova pitanja bleje u mene,ja blejim u tu curicu..jehovini svjedoci,i jedno malo dijete.dijete koje sad treba biti u školi sa vršnjacima,dijete koje sad treba imati ručak na stolu  i igračke da bi se razvijao,da bi bio dijete..dijete koje treba imati majku..samo za njega a ne majku za cjeli svijet,majku koja obraća ljude,majku koja misli da je ok što dijete obilazi tuđe pragove,sluša galamu uzrujanih stanara,sluša razglabanje o zlom čovječanstvu i ružnom vremenu koje nikad neće proći ako se ne promjenimo.šta bi oni radili da smo svi dobri i uključeni u jehovine svjedoke?kome bi zvonili?

one pitaju,ja odgovaram,zar ne bi svijet bio bolje mjesto kad bi ljudi bili dobri?ja kažem,ljudi su dobri,pa i vi tako mislite,inače ne biste tako zvonili,da nisam dobra sad bih vas udarila tavom jer ste mi probudili dijete..

a pa da,vi ste optimist,kažu one,zar ne bismo trebali nešto napraviti da našoj djeci bude bolje sutra?ja nisam optimist,meni je stvarno dobro i mojoj djeci će bit baš kako treba biti.

a tako vi razmišljate?to je vrlo rijetko..i čudno me gledaju

a ne,ja ne razmišljam,razmišljanje je precjenjeno,dosta mi je više razmišljanja ja osjećam dobro i mir sada i znam da ću tako uraditi i sa djecom.i tako ja odgovaram bez ikakve veze sa njenim pitanjima,odgovaram sama sebi.odgovaram svojoj duši i rastem,raspukao se jedan okov u meni,jedan strah je nestao.zar sad da sjednem na kamen i plačem jer će možda mojoj djeci biti nešto loše nekad?hvala bogu,to znači da će im biti i dobro,da će moći osjetiti ,da će disati i upoznavati život..ali žao mi tog djeteta velikih očiju.njemu ne bih znala odgovorit ni na jedno pitanje..

ijooj šta je meni ovo trebalo?tipkam jednim prstom,leđa mi pucaju itd.počinjemo borbu protiv paničnih napada,protiv straha,protiv anksioznosti,depresije..protiv svega.imamo jedno oružje naš um i tijelo su saveznici a mač je knjiga od dr joea barrowa.idemo ukratko.

1.mjesto radnje paničnog napada -svugdje(u konzumu,u zrakoplovu,u zatvorenim prostorima,otvorenim prostorima..)moja opaska:upoznala sam tipa koji se boji pogledati u vis i isprva mi je to bilo smiješno,al kad smo počeli razglabati tu teoriju koliko je te visine,tog otvorenog prostora iznad nas,koliki je svemir i meni se smutilo..

2.što ga uzrokuje?u ovoj rečenici sam se našla:"ljudi koji pate od anksioznosti često se boje konflikta i udovoljavaju svakome."moramo naučiti zauzeti se za sebe,ja već proučavam cbt metoda o kojoj ima sve na netu pa proučite.ja svaku nedjelju čitam po jedno poglavlje i to primjenjujem.

3.jel taj panični napad,(il panic dog kako ga ja volim zvati,zbog psa koji laje al ne ujeda) posljedica nekog kemijskog debalansa u mozgu ?odakle taj debalans samo na određenom mjestu,npr kad sam u gužvi a daleko izlaz.

zaključak:poničnog psa uzrokuje mentalna,tjelesna i emocionalna iscrpljenost.i ja se ss svime slažem.

kako ga pobijediti?na isti način kako smo hranili sjeme sumnje i straha u našem umu i tijelu,tako ćemo sad hranit stanje mira,jer mir je suprotnost anksioznosti.anksioznost je neugodan osjećaj al nije opasan.sad on navodi koji su sve simptomi al ja neću,jer lako ljudi usvoje i tuđe simptome..moj simptom najgori je da ću se srušit i sad zamišljam što je najgore ako se izvrnem pred svim tim ljudima,što su mi noge nedepilirane il što u brzini obučem muževe čarape..

sretna vijest!!!

svi ljudi koji se bore sa anksioznošću,sa strahom od bilo čega,od zubara,od frizerke,od čekanja u redu superkonzuma,od zatvorenog prostora,od otvorenog prostora itd,svi vi ste čuli za knjigu panic away od joe barrow,to je tip koji je sam tražio i našao one move tehnique,tehniku koja pomaže ljudima.nisam upoznata s tim do sad jer je bila na engleskom i svi se mučili sa njenim prijevodom.knjiga je preskupa,150 dolara je bila,al kad kucaš,vrata će se nekad otvoriti..našla sam čovjeka kojem je knjiga pomogla i on ju je preveo zajedno sa nekom profesoricom eng jezika,tko želi knjigu pošalje mu mejl,i on odmah šalje.sad ne znam jel ga smijem reklamirat,jer ne smiju se knjige tako prevodit???ukratko ću vam sažeti tu tehniku samo da ju malo proučim..samo malo vremena mi dajte.

zanima me kakvi su brakovi,mogu li se djeliti na sretne,nesretne,malo sretne više nesretne..ili ima neka druga podjela.ja uopće nemam osjećaja kakav je moj brak.zabavila sam se djecom,poslom,novom sredinom,nekim nezvanim popratnim bolestima i stvorilo se klupko svega i svačega zvano moj brak.

različito odgojeni,različiti interesi,različite stvari želimo i stalno vučemo na svoje strane al opet smo skupa.gledam neke ljude i mislim kako imaju više ljubavi u braku al ne bih se mjenjala za njihov brak.ne znam šta bi moj muž rekao o mjenjanju sa nekima koji imaju puno više seksa u braku..al nadam se da nas ne bi mjenjao.uvijek sam zamišljala sretan brak kad vidim stariji par koji pristojno razgovara,zajedno šeće..danas vidim svašta,sve igre iza kulisa koje ne primjećuješ dok si mlad.i više ne znam što je sretan brak.znam samo da je dobro kad osjetim mir u duši i tijelu,onda je sve ok i brak je predivan.jednom sam pročitala izjavu neke glumice da obožava svaki novi dan zahvaljujući svom mužu,a ja sam pomislila,pa moj brak je sranje,neću nikad moći izjaviti nešto ovako.i domalo,poznata glumica se razvela..nemam ja ništa protiv razvoda,uoči svog vjenčanja rekla sam svojim roditeljima da u slučaju da se nešto dogodi,da moj muž počne piti,tući svoju obitelj,da ću se razvest.tata je rekao,uvijek si dobrodošla,nisam ja odgajao kćer da mi je neko maltretira.i još mi dao pare za autobus..tad smo se smijali a tata uvijek kaže da je ta ponuda stvarna.znam da je to ljubav,jer moj tata je tzv božji čovjek i užasava se razvoda.

kolo sreće se okreće,i sad moj tata,izazvan vanjskim utjecajima,počinje piti.pomalo al pošto nije navikao na piće,jedva preživi te alkoholne muke.morat ću mu dati za autobusa kad ga mama izbaci van.

većina ljudi će me osudit što kažem da ne bih ostala u braku sa alkoholičarom,al ne bih.poznam mnoge žene koje su to uradile i bez obzira na sve,te žene su sada nesretne žene,pune zamjeranja,one žele neku naknadu što su to sve preživjele,žele ljubav a ne dobiju ništa.tako da je to još jedna tema sama za sebe.ne daj bože da razumijem,eto tako.

vjerovali ili ne,odlučim se ja pronaći novog zubara u malom primorskom gradiću u kojem živim.nema smisla da žalim za zubarom koji je zatvorio ordinaciju,jer stvarno nije imao ni za telefon..al je bio super,pravi stari zubar koji će dopustit sve samo da se pacijent ne osjeća zarobljen na stolici.čak su se i djeca navikla na njega.i tako tražim ja zubara za sebe,za svoju obitelj,bitniji mi je nego frizer,al opet ne tako kao moj ginekolog,uglavnom sad vidim da ti ljudi postanu neka vrsta obitelji.povjeravaš im se,pokazuješ im sve svoje strahove i oni su tu da ti pruže pomoć.i ja ih tako doživljavam,volim im nosit cvijeće,slatkiše.e sad prvo odem do privatnice,žena u 40-ima..sva slatka i nježna i kad sam joj rekla da me malo hvata panika na stolici i da me samo malo pusti da se pomaknem sa stolice i sve će biti ok,odvali se smijati i nazove me kukavicom..pređem ja preko toga i pomislim kako lako sudimo ljude..na kraju joj lijepo zahvalim,i kažem da ću razmislit.i kao slučajno spomenem svoje prezime i onda ona skuži da je njena ordinaciji u zgradi koja je vlasništvo muževe tvrtke pa nek sad ona ima napade panike kad joj dođe račun za najamninu.

stomatolozi naši nadobudni,pa šta vi mislite ,da ste samo vi studirali i izmislili toplu vodu.odem ja dalje,kod nekog super hvaljenog stričeka koji dolazi u pola noći popraviti zub ako treba.kad tamo nadobudni sin,mlađi od mene,nigdje nikog u čekaonici,napao me s vrata da bi on odmah tu nešto radio itd.kad sam rekla da sam gladna i da nisam planirala odmah već sam došla da mi pregleda zube i da mi neku cifru a usput da upoznam njega i prostor ,promjenio se..kao nije mu pravo.nisam sa sjetila straha kako me je taj njegov stav izbacio iz takta.i onda me spasilo zvono,zazvonio je moj muž sa djecom i ja sam se pozdravila i otišla.prvo sam se godinama pitala odakle taj strah od zubara,od profesora..i onda sam shvatila da prvo treba postat čovjek i ostat čovjek,ne boje se ljudi fizičke boli,boje se tog osjećaja da te netko drži čvrsto u stolici i pokazuje ti da si jako malen jer osjećaš strah od nečega što je njemu baš jednostavno.baš je on frajer!popravlja zube i misli da je to vrh vrhova,pokušavam ga razumjeti,i svu situaciju ponovo pregledat i naći nešto pozitivno al taj osjećaj u želucu ne prestaje.kako netko može odrasloj osobi reći kukavico..da je se ovo dogodilo prošle godine ja bih prešutila,i proživljavala pravu dramu od napada panike,o čemu je trebao i biti ovaj blog.al nikako u sridu,stalno se vrtim oko toga.i nedam se nekom nečovjeku,ako nećeš primiti moj strah,nećeš primit ni lovu.jer tajna je u tome ako primiš moj strah,on nestaje.i zašto da se liječim tabletama za smirenje kad dobro znam da negdje u ovom gradu postoji čovjek.prvo čovjek pa onda stomatolog.muž mi se smije i kaže da će se pričati o ženi koja je išla pd zubara do zubara tražeći program za razbijanje straha..to je jedan program na kojem radim u mojim mislima,,za ljude kukavice.al ne odustajem,sutra idem u trećeg,najskupljeg da vidim ima li tamo čovjek sa sretnom košuljom..

jesam li ja preoštra,jer dugo sam bila preblaga i sad više ne znam gdje sam.mama mi je govorila,ne izmišljaj,otiđi sama i popravi zub.i to sam radila i bila uvjerena kako sam hrabra sve dok nisam vidjela prijateljicu sa njenom mamom kod zubara i tad sam shvatila da bi sve dala da imam njenu mamu.sad shvatam zašto nas nije toliko vodila doktorima,i ona se bojala,a nama govorila da ne treba stalno trčat doktorima.nas je uvjerila da smo veliki puno prije nego smo mi to u stvarnosti bili.i to  nas je slomilo,mene manje,brata više.puno više.

počela sam ne znam točno kad, ispravljat svoje misli.dugo sam pokušavala zaustavit svoje misli i stvarno je nemoguće.knjaz je jednom ugostio dragu plećka i pitao ga:ma daj šta će ti ta meditacija,šta si dobio s njom?a drago je rekao"meditiram već 20 godina i konačno sam uspio zaustaviti misli".Ja mu stvarno vjerujem,i velika je dobrobit tišine u našem umu.poznati pisac tolle smatra da je to cilj življenja,svjesnost sadašnjeg trenutka,ignoriranja svih misli u glavi.smatra da budućnost i prošlost ne postoje,imamo samo ovaj trenutak sada i ovdje.međutim aj ti reci mom mozgu da je ovo moj trenutak i izbaci strah iz njega,nemoguće.mozak bi se aktivirao kao lopov i cjelu noć bih sanjala strašne situacije..al sad sam na novom pokusu.ispravljam svoje misli i dajem hrabrost nekim izjavama i stvarno se mijenjam.polako i uvjerljivo hrabrim svoje misli i svoje tijelo jer negdje duboko ispod straha ja znam da ja to mogu,samo se moram riješiti tog klupka straha,koje se sastoji od ne mogu,ne smijem..i neću.ima tu malo i lijenosti,lijenosti koja je nesvjesna,ima tu tuđih rečenica koje su postale moje,jer im se nisam suprostavila.tek sam ih osvjestila,tek se formiram.jel moguće da se čovjek formira tek u 30-ima?kažu da su to najbolje godine,dovoljno star da te ne briga mišljenje okoline a dovoljno mlad da uživaš u životu,

počela sam raditi što volim i tako pobjeđujem lijenost koje nisam bila svjesna.iz toga je nastao ovaj blog a i bit će još lijepih stvari..

aha,sad sam skužila da mi svjetli slika teksta sa ulomcima,pa ćemo vidjet kako to izgleda..i tako je to ostala jedna velika trauma.baš me zanima jel to pamte ostali,odselila sam se iz te škole i ne sjećam se više ničega..četiri razreda osnovne škole i je se sjećam samo te traume.nekako sam to sad u svojoj glavi doživjela kao silovanje,i morat to nekako otpustit,sklopit mir sa tom slikom,u mislima oprosti tom dječaku,jer sad uviđam da nitko nije kriv..i oprostit svojoj majci.ne znam zašto za neki oslonac nikad ne krivim tatu,uvijek mi je "kriva"majka..trebala je skužit da nešto nije ok sa djetetom,trebala je gnjavit djete sa 1000 pitanja kao što ja svoje gnjavim,trebala mi je pomoć..a ja nisam znala tražit pomoć ,čak sam se bojala da roditelji to ne saznaju..i tako je to valjda prošlo al ostala je trauma.ostao je neki mali duh kojeg se ovim putem rješavam..ne znam šta je mama trebala poduzeti,al znam da svaka mama mora imat uvid u sve ama baš sve što se djetetu događa,u svaki njegov osjećaj,u svaku malu sumnju da s djetetom nije sve ok,jer inače djete nesvjesno okrivljuje majku cjeli život.to mi se dogodilo,i znam da nije kriva,al ne može se to objasnit djetetu od 7 godina.djete to ne razumije,al dijete osjeća veliku tugu,sram i strah,čak više nego odrasli.

ovo sa ulomcima izgleda ne funkcionira..

tek sad ja skontala tko je deumina,stalno mi čudna ova slika dole al nikako da je kliknem..a tražila ja deuminu među administratorima,kao čudan mi post,nemam garfilda dok pišem a kasnije kad ga objavim bude garfild..stvarno je čovjek smješan kad sam uči neke stvari,ne postoje učitelji bez veze..a sad nešto o državnoj maturi..jadni učenici,a još jadniji profesori..i njihov se rad ocjenjuje i bitno je koliko si nekog nešto naučio.ja sam bila u cipelama i jednog i drugog,i bila sam kao i uvijek u strahu..pa sad mi dođe da dobro opsujem da bi se kanalizirao ovaj moj bijes.strah od ispitivanja je bio normalan,svi smo se tresli zbog jedne činjenice,učitelj ti je mogao reći ružne stvari pred društvom,pred tvojim razredom i to bi te obilježilo zauvjek..neki glupi komentar učitelja koji je taj dan bio umoran,nenaspavan uništio bi sav tvoj život.ako bi te pohvalio drugi su se rugali,ako te zagrdio,postao bi "glupan iz 3b"i nikad više ne bi imao dobro mjesto u društvu,il ne daj bože simpatiju.tvoj život izvan škole je uništen.u prvom osnovne,ovo nisam nikom pričala al pošto je riječ o samoanalizi kućanice od 35,bivše pušačice,ovisnice o modi..jedan glupi dječak me poljubio!!pred cjelim razredom.pa tko može odgojiti djete koje u prvom osnovne ljubi djevojčicu,i to baš mene našao,malu,mršavu i stidnu ,djevojčicu kojoj je to bio smak svijeta.a možda je i bio lijep,pamtim mu samo ime koje i danas ne volim čuti.hladno i odbojno ime.sjećam se još da me je gonjao jer me htio ponovo poljubit ,sjećam se dječje vriske i sad mi navire slika kako ja njega udaram,udaram ga nogom i rukama?moram napravit pauzu.